Reč reditelja:

„Ujka Vanja je, po mom osećaju, komad koji govori o težnjama, nekadašnjim mogućnostima, potrošenim danima, željama koje se ne ostvaruju, o pokušaju povratka u stanje pre želje. Tokom procesa, u radu s glumcima, trudio sam se da u likovima pronađem trenutke u kojima se pojedinačne nade rađaju i dostižu svoj vrhunac, kako bismo došli do motivacije za njihova dalja činjenja. S obzirom na to da nijedan od likova u drami ne uspeva da unapredi svoj položaj u odnosu na nekoga ili nešto, razmišljao sam o sopstvenim mehurima koje smo kao ljudi skloni da stvaramo, ali i da se u njima zadržavamo.

S druge strane, radnja komada odvija se tokom leta, kada nam se često učini da će sunce sve postaviti na svoje mesto, da će izlečiti, da dolaze duži, ali laganiji dani – dani za odmor, ljubav, avanturu, novu nadu. Polazeći od ove ideje i okolnosti koje sam tekst nudi, želeo sam da ispričam priču o letu, o mogućim, ali jalovim avanturama ili, bolje reći, o oluji na imanju Serebrjakova, posle koje će stvari teško moći da se vrate na staro.

U kamernoj scenskoj postavci, u kojoj se publika sa svih strana približava izvođaču, interes je bio dvojak. Smatrao sam da bi se kroz pročišćen, neposredan i konkretan glumački izraz, oslobođen svake vrste melanholije i lamentiranja nad sopstvenim osećanjima, bolje ukazali živi ljudi. Druga funkcija ovog približavanja, odnosno spajanja izvođača i gledaoca, odnosi se na poziciju iz koje se predstava prati, a koja omogućava sagledavanje određene dramske situacije iz različitih uglova.

Ako se promeni mesto sa kojeg se gleda predstava, publika će videti još nešto, dopuniti sliku, a možda čak i potpuno promeniti mišljenje o situaciji koja se odvija pred njom. Kao i u životu – skloni smo da određene situacije tumačimo na svoj način, polazeći od sopstvenog iskustva, karaktera i predrasuda. Izmaknemo li se malo, videćemo više, ili će naše ’fatamorgane’ zauzeti manje mesta u široj slici života.”

Aleksandar Đinđić, reditelj