REČ REDITELJA:

„Idem u osnovnu školu. Za lektiru i na dramskoj sekciji dobijamo dramski tekst. Zove se ’Sumnjivo lice’. Smiješno mi je. Kapetan otvara tuđa pisma, pisar nosi mokru krpu oko glave, neko pismo je u šiframa i plašljivi policajci pripremaju akciju hapšenja u Hotelu ’Evropa’ u varoši. Aleksa, sreski špijun, ima vizit-kartu na kojoj piše da je špijun. Pomislio sam da je to najgluplja šala u knjizi. Kakav je to špijun koji svima kaže da je špijun? Smijao sam se dok nisam stigao do mjesta gdje neko objašnjava da prije niko ništa nije htio da mu kaže, a otkako svi znaju, svi pričaju jedni protiv drugih. Najviše me zbunjuje kraj. Niko nije kažnjen kako treba. Sve je bio nesporazum, svi se nekako vrate na početak, a kapetan ide dalje. Srećan kraj.

Kad sam odrastao i počeo da režiram, ovaj dramski tekst mi se vratio s istim pitanjima. Ljudi se smiju da lakše podnesu strah. Strah je oruđe, a paranoja je piramida. Kraj danas djeluje naivno, ali ne zato što je pisac naivan, nego zato što smo to mi. Kod nas se odgovornost razvodni, pa su prvo krivi svi i onda na kraju niko ne bude kriv. Naposljetku, mi se nasmijemo i idemo dalje.

U ovakvom vremenu trudili smo se da u procesu uživamo u radosti igre. Htio sam da ponovo osjetim ono što sam osjećao kao dijete, kad sam čitao ovaj komad i igrao se njegovih likova. Naspram brutalnosti i zaoštrenosti današnjeg svijeta stavili smo radost igre, komedije i pozorišnog uzbuđenja. Ta radost nije bijeg od gorčine današnjeg svijeta, nego jedino što mu se može suprotstaviti. Paranoja i strah traže da se ukočimo, da svako bude sumnjiv svakome. Igra radi upravo suprotno, ona gradi povjerenje.

Na početku, u predgovoru piše kako je pisac jedva sačuvao ovaj komad, kako je znao napamet broj stepenika do upravničke kancelarije u Narodnom pozorištu i kako ga je izgubio daleko od kuće, gdje je bježao tokom Velikog rata. Ostalo mi je jedno pitanje koje ja kao dijete i današnji ja, čitajući Nušićev predgovor, postavljam. Zašto i kako je ovaj komad preživio? Mislim da je preživio jer ga nisu čuvali oni na koje cilja. Čuvali su ga drugi, neki dobri ljudi koji su spasili odbačene papire, da bi moglo da ga čuva svako dijete koje ga je dobilo kao lektiru. Nušić je tu da nas prati dok odrastamo i da nas pripremi da se ne iznenađujemo mnogo tome da se ljudska narav neće nikada promijeniti.”

Nikola Bundalo