„’Otac’ Florijana Zelera je drama o gubitku – identiteta, vremena i stvarnosti. Kroz priču o Andreu, čovjeku koji polako tone u demenciju, želim da približim publici unutrašnji svijet u kojem se granice između realnog i imaginarnog brišu. Scena postaje prostor sjećanja, straha i iluzija, u kojem svi zajedno sa glavnim junakom prolazimo kroz dezorijentaciju i nestabilnost. Ova intimna porodična drama postaje univerzalna priča o ljudskoj krhkosti i ljubavi. U središtu predstave je odnos oca i ćerke – Andrea i Ane. Njihova ljubav i bliskost prepliću se s nesporazumima, bolom i osjećajem nemoći. Ana, iako vođena ljubavlju i odgovornošću, nosi ogroman teret brige, krivice i iscrpljenosti. Kroz nju vidimo kako bolest jednog člana porodice postaje iskušenje za sve, razarajući odnose i snagu, ali i otkrivajući dubine ljudske povezanosti.

Tema demencije danas je više nego aktuelna – to je ne samo medicinski i društveni već i duboko lični izazov koji dotiče sve nas, bilo kroz iskustva u sopstvenoj porodici, bilo kroz šire razumijevanje starosti i nemoći. Upravo zato ova predstava ima potencijal da pokrene razgovor i empatiju.

Zajedno s ansamblom Nikšićkog pozorišta uhvatili smo se u koštac sa zahtjevnim i emotivno snažnim materijalom. Imali smo inspirativan proces i uživali u radu na ovako značajnom djelu svjetske savremene dramaturgije kakav je Zelerov ’Otac’. Naša predstava prevazilazi lokalne okvire i komunicira s publikom na univerzalnom planu. Vjerujem da će ’Otac’ ostati kao jedno od onih pozorišnih iskustava koja se dugo pamte – i u sjećanju ansambla i u srcima gledalaca.

Ovu predstavu posvećujem svojoj porodici – mom ocu i bratu koji više nisu sa mnom, i mojoj majci koja i dalje hrabro korača sama. Hvala vam.”

rediteljka Nataša Poplavska